A mi nismo ničiji, uvijek smo na nekoj međi, uvijek nečiji miraz. Zar je onda čudno što smo siromašni? Stoljećima mi se tražimo i prepoznajemo, uskoro nećemo znati ni tko smo, zaboravljamo već da nešto i hoćemo, drugi nam čine čast da idemo pod njihovom zastavom jer svoje nemamo, mame nas kad smo potrebni a odbacuju kad odslužimo, najtužniji vilajet na svijetu, najnesretniji ljudi na svijetu, gubimo svoje lice a tuđe ne možemo da primimo, otkinuti a neprihvaćeni, strani svakome i onima čiji smo rod, i onima koji nas u rod ne primaju. Živimo na razmeđu svjetova, na granici naroda, svakome na udaru, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije, kao na grebenu. Sila nam je dosadila, i od nevolje smo stvorili vrlinu: postali smo pametni iz prkosa.

Moć počiva na vrsti znanja koje čovek poseduje. Kakvog ima smisla znati ono što je beskorisno? To nas neće pripremiti za neizbežan susret sa nepoznatim.

“I watch the sea and the sky; sometimes I wade in the surf and build roads in the sand. At night I study the stars.”
“You have no friends?”
“No.”
“And what of the future?”
“The future stops at ‘now’.”
“As to that, I am not so sure,” said Shimrod. “It is at best a half-truth.”
“What of that? Half a truth is better than none: do you not agree?”
“Not altogether,” said Shimrod. “I am a practical man, I try to control the shape of the ‘nows’ which lie in the offing, instead of submitting to them as they occur.”
Melancthe gave an uninterested shrug. “You are free to do as you like.” Leaning back in the divan, she looked out across the sea. Shimrod finally spoke. “Well then: are you ‘good’ or ‘bad’?”
“I don’t know.”
Shimrod became vexed. “Talking with you is like visiting an empty house.”
Melancthe considered a moment before responding. “Perhaps,” she said, “you are visiting the wrong house. Or perhaps you are the wrong visitor.”

Ali na obrežju reke sedijo tatovi ali svetniki?
Takoj boš ugotovil, da le spregovorijo...
To, kakšen je človek globoko znotraj,
pove cesta njegovih besed.

Šta smo onda mi? Lude? Nesrećnici? Najzamršeniji ljudi na svijetu. Ni s kim istorija nije napravila takvu šalu kao s nama. Do jučer smo bili ono što želimo danas da zaboravimo. Ali nismo postali ni nešto drugo. Stali smo na pola puta, zabezeknuti. Ne možemo više nikud. Otrgnuti smo, a nismo prihvaćeni. Kao rukavac što ga je bujica odvojila od majke rijeke, i nema više toka ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. S nejasnim osjećanjem stida zbog porijekla, i krivice zbog otpadništva, nećemo da gledamo unazad, a nemamo kamo da gledamo unaprijed, zato zadržavamo vrijeme, u strahu od ma kakvog rješenja. Preziru nas i braća i došljaci, a mi se branimo ponosom i mržnjom. Htjeli smo da se sačuvamo, a tako smo se izgubili, da više ne znamo ni šta smo. Nesreća je što smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i nećemo iz nje. A sve se plaća, pa i ova ljubav.

Vaše vreme je ograničeno. Stoga, nemojte ga protraćiti tako što ćete živeti tuđi život. Nemojte upasti u zamku i živeti sa mišljenjem drugih ljudi. Ne dozvolite da buka stavova i mišljenja drugih potisne vaš unutarnji glas. I najvažnije, imajte hrabrosti da sledite svoje srce i svoju intuiciju. Oni već nekako znaju šta želite postati. Sve ostalo je sporedno

Zen is not some fancy, special art of living. Our teaching is just to live, always in reality, in its exact sense. To make our effort, moment after moment, is our way. In an exact sense, the only thing we actually can study in our life is that on which we are working in each moment. We cannot even study Buddha’s words.”
-
“So we should be concentrated with our full mind and body on what we do; and we should be faithful, subjectively and objectively, to ourselves, and especially to our feelings. Even when you do not feel so well, it is better to express how you feel without any particular attachment or intention. So you may say, “Oh, I am sorry, I do not feel well.

Prijateljstvo je neophodno čovjeku za dobar rad pamćenja. Sjećati se svoje prošlosti, nositi je uza se, to je možda nužan uvjet da se sačuva, kako kažu, integritet svoga 'ja'. Da to 'ja' ne zakržlja, da sačuva svoj obujam, potrebno je zalijevati sjećanja kao cvijeće u loncu, a to zalijevanje traži stalan dodir sa svjedocima prošlosti, to jest s prijateljima. Oni su naše zrcalo; naše pamćenje; ništa ne tražimo od njih osim da s vremena na vrijeme osvjetlaju to zrcalo da bismo se u njemu mogli ogledati.

Ще имаме едно знаме, на което ще пише: „Свята и чиста република.

Original: A beleza de um corpo nu só o sentem as raças vestidas.

The reality which shines fully, without misery and without a body, not only when the world is known but also when the world is not known, is your real form [nija-swarupa].

Aut tace aut loquere meliora silencio (only when the words outperform silence).

Nemo est qui tibi sapientius suadere possit te ipso: numquam labere, si te audies.

(Nobody can give you wiser advice than yourself: if you heed yourself, you'll never go wrong.)

Sjeća se užasnih šutnji i plača koji nije mogao razumjeti. Ništa nije mogao učiniti, a najmanje od svega odjenuti se i otići. Mrzio je sebe zbog toga što joj nanosi bol, a ona je mrzila sebe što zato što ga guši. Onoga vedroga jutra nije trebao stati. Zbog nje se osjećao bespomoćnim. Oboje su se osjećali bspomoćnim zbog onoga drugoga.

I possess only a single bare, frame-less icon [his ] of our times (like a pocket), and it is difficult to struggle. But my happiness in not being like you [ Aleksandr Benois ] will give me the strength to go further and further into the empty wilderness. For it is only there that transformation can take place. And I think you are mistaken when you say in reproaching me that my philosophy will destroy millions of lives. Are you not, all of you, like a roaring blaze that obstructs and prevents any forward movement?