I die — but first I have possessed, And come what may, I have been blessed. - Lord Byron

The day drags through though storms keep out the sun;
And thus the heart will break, yet brokenly live on:

Even as a broken mirror, which the glass
In every fragment multiplies; and makes
A thousand images of one that was,
The same, and still the more, the more it breaks;
And thus the heart will do which not forsakes,
Living in shattered guise, and still, and cold,
And bloodless, with its sleepless sorrow aches,
Yet withers on till all without is old,
Showing no visible sign, for such things are untold.

When we two parted
In silence and tears,
Half brokenhearted,
To sever for years.

Ovde sam veoma srećan jer volim pomorandže i govorim loš latinski s fratrima koji ga razumeju pošto je i njihov takav, i odlazim u društva (s mojim džepnim pištoljima), i preplivavam reku Tažuu jednom mahu, i jašem na magarcu ili mazgi, i psujem na portugalskom, i imam proliv, i komarci su me izujedali. Ali šta to mari ? Ljudi koji krenu na put iz zadovoljstva ne treba da očekuju udobnost.
Kad su Portugalci drski, ja uzviknem carracho! – tu krupnu psovku velike gospode koja zamenjuje naše “prokletstvo”, a kad mi sused nije po volji kažem za njega da je ambra di mierdo. Sa ta dva izraza, i trećim, avra bouro, što znači “nabavi mi magarca”, svi shvataju da sam otmen gospodin i da znam strane jezike. Kako mi putnici veselo živimo! Kad bismo samo imali hrane i džebane! Ali, ozbiljno i tužno, sve je bolje od Engleske, i ja sam se do sada izvanredno zabavljao na ovom putešestviju.

Bajron Frensisu Hodžsonu, Lisabon, 16. Juli 1809.