A man who is spiritually more developed than others is in a difficult situation, unless he is protected by his position and the fear that position in… - Meša Selimović

These are smart people;
They receive a mess from the east, and a good life from the west;
They never rush because only life rushes;
They are not interested in what awaits after tomorrow;
What is meant to be will come, and little of it depends on them;
When they are together they are in trouble, for this they do not like to be together often;
They rarely trust anyone, but it’s easiest to fool them with nice words;
They do not resemble heroes, but they are not easily scared with threats;
They pay attention to nothing, they care not of what happens around them;
And then out of nowhere suddenly everything interests them, they flip everything and look around;
Then they become sleepers again and do not like to remember what came to pass;
They are scared of change because it often brings evil;
They are easily fed up with a man, even if he does them good;<p>Strange people;
They talk bad about you but love you, kiss you on the cheek but hate you;
Laugh at noble deeds but remember them;
They spend most of their life on spite and goodness;
And don’t know which is stronger when;
Evil, good, gentle, raw, unable to move on, stormy, open, hidden;
They are all this and everything in between;
And most importantly they are mine, and I am theirs;
And everything I’m saying; I’m saying about myself.

Šta smo onda mi? Lude? Nesrećnici? Najzamršeniji ljudi na svijetu. Ni s kim istorija nije napravila takvu šalu kao s nama. Do jučer smo bili ono što želimo danas da zaboravimo. Ali nismo postali ni nešto drugo. Stali smo na pola puta, zabezeknuti. Ne možemo više nikud. Otrgnuti smo, a nismo prihvaćeni. Kao rukavac što ga je bujica odvojila od majke rijeke, i nema više toka ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. S nejasnim osjećanjem stida zbog porijekla, i krivice zbog otpadništva, nećemo da gledamo unazad, a nemamo kamo da gledamo unaprijed, zato zadržavamo vrijeme, u strahu od ma kakvog rješenja. Preziru nas i braća i došljaci, a mi se branimo ponosom i mržnjom. Htjeli smo da se sačuvamo, a tako smo se izgubili, da više ne znamo ni šta smo. Nesreća je što smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i nećemo iz nje. A sve se plaća, pa i ova ljubav.

A mi nismo ničiji, uvijek smo na nekoj međi, uvijek nečiji miraz. Zar je onda čudno što smo siromašni? Stoljećima mi se tražimo i prepoznajemo, uskoro nećemo znati ni tko smo, zaboravljamo već da nešto i hoćemo, drugi nam čine čast da idemo pod njihovom zastavom jer svoje nemamo, mame nas kad smo potrebni a odbacuju kad odslužimo, najtužniji vilajet na svijetu, najnesretniji ljudi na svijetu, gubimo svoje lice a tuđe ne možemo da primimo, otkinuti a neprihvaćeni, strani svakome i onima čiji smo rod, i onima koji nas u rod ne primaju. Živimo na razmeđu svjetova, na granici naroda, svakome na udaru, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije, kao na grebenu. Sila nam je dosadila, i od nevolje smo stvorili vrlinu: postali smo pametni iz prkosa.