But human beings are, by nature, sad. So be it, then. It isn't all that bad. - Wisława Szymborska

SENKA

Moja senka kao dvorska luda za kraljicom.
Kad kraljica sa stolice ustane,
luda se na zidu nakostreši
i u plafon glupom glavom udari.

Što može u dvodimenzionalnom svetu
na svoj način boli.
Možda je ludi na mom dvoru loše
i sebe bi u drugoj ulozi volela.

Kraljica će se kroz prozor nagnuti,
a luda s prozora dole skočiti.
Svaku aktivnost su podelile,
ali ne na pola.

Onaj prostak na sebe uzeo gestove,
patos i svu njegovu bestidnost,
to je sve, za šta snage nemam– za krunu, žezlo, kraljevski plašt.

Biću, ah, laka u pokretima ramena,
ah, laka u okretanju glave,
kralju, pri našem oproštaju,
kralju, na železničkoj stanici.

Kralju, u to vreme luda će,
kralju, leći na železničke šine.

The joy of writing.
The power of preserving.
Revenge of a mortal hand.

History didn’t greet us with triumphal fanfares: — it flung dirty sand into our eyes. Ahead of us lay long roads leading nowhere, poisoned wells and bitter bread.