Le Temps nous égare ! Le Temps nous étreint ! Le Temps nous est gare ! Le Temps nous est train ? - Jacques Prévert

Lontano di già si è ritirato il mare
Ma nei tuoi occhi socchiusi
Due piccole onde son rimaste
Demoni e meraviglie
Venti e maree
Due piccole onde per annegarmi.

POD RALOM
Ralo tvog blagog čelicnog pogleda
izbrazdalo je moje srce
i iz te zemlje preorane
cvet rastanka je zaridao

Danas
u istom gradu
u kome smo se rastali
jedino ja vidim tvoju statuu
na trgu Izgubljenja
Hiljade dana vec je prošlo
od dana kada smo se poslednji put ljubili
nekad se gledam u ogledalo
nemajući hrabrosti da se obrijem
I to uvek padne ponedeljkom
ponedeljkom kad su berbernice zatvorene
i onda se dosađujem

I onda otvaram prozor
zovem te
i ti si tu
sa zlatnim brijačem i srebrnom četkom
u paklenoj kadi tvog poslednjeg ljubavnika
sa četrdeset konja od groma i vetra
I letim ti
i brijem se kako se nijedan princ nije obrijao
i kupam se sa sto pedeset na sat
kako se niko na svetu
sem onih kojima se tako nešto već desilo
okupao nije
Ne pitam te čak ni kamo idemo
ne zato što me ne zanima
već zato što znam
da ni ti sama ne znaš
I kao što ti to umeš postavljaš mi pitalice
te kada je rođena smrt
te kada će život konačno umreti
onda zašto se smejem
i zašto smo se ono rastali

Za volanom je čovek plemenita roda
a ni on ne zna
ko mu je sve u kolima

I ja onako još nasapunjanih ruku
zatvaram mu oči
UU uu! pogodi ko je
I kola tako polete u stranu da...

Ali u zidini zime uvek će postojati otvor
kroz koji će se moći videti ono najlepše leto

Smotana gvožđurija prelivena krvlju
eksplozija radosti
A da ih i ne zoveš
srećne uspomene javljaju se tu sam
i vraćaju se na svoja mesta kraj neugašene vatre

Vreme ne zna koje je doba
doba ne zna koje je vreme

Jednoga dana talas toplote
oboje nas je zahvatio
modrica sreće
koja se više ne da izbrisati.

"ПАЛЕЧКО:
(замислено)

Спомням си, че щом видя за първи път морето, баща ми се замисли за момент и рече поразен: "Какъв голям леген, но жалко, че с мостове той не е съоръжен!"
Всички се разсмяха, а на мен ми се приплака. Мама ми изви ухото и ми рече: "Не бива да се смееш ти, човече, като всички други, щом баща ти се шегува." Виновен ли съм аз, че негодувам срещу плоските шеги на възрастните хора?"